U decembru, svake godine, i svih ovih dana i godina, odajem počast jedinstvenim junacima sa Poljanica, hrabrim ljudima koji su ostavili svoje živote na Dinari, u snijegu, prozeblog tijela, ali tople duše. Mnogi od njih iz fabrike su pokupljeni i poslati u jezivu atmosferu snijegom prekrivene planine, neki i sa puškom ”tandžarom”, da se bore sa superspremnim i superopremljenim momcima, dok je kombi ”Borca” špartao po našoj mrtvoj čaršiji, kupeći i ono malo života što je ostalo u njoj.
Poljanice su ostale svojevrsna Kadinjača krajiška, mjesto gdje je za jednu noć izginulo stotinu Grahovljaka, svjedočeći o velikom srcu jednog malog mjesta, koje se devet mjeseci odupiralo padu, ali je na kraju sav svoj gorštački zanos platilo neviđenim pogromom. Tih dana mjesto gdje sam se, kao dijete igrao i krave čuvao, postalo je veliko groblje, koje se širi u grahovsko polje, a mrtvi borci, gotovo kao brojke, čekaju u redu da postanu dio zemlje koja je progutala najodvažnije i najhrabrije.
Ne zaboravimo Poljanice, ne zaboravimo te hrabre ljude, koji su još jednom posvjedočili o duhu Gavrilovom, prkosnom od sna.
Ranko Lončar
