Ljudi koji su živjeli ljubav

Ako na kugli zemaljskoj postoji mjesto koje zaslužuje Nobelovu nagradu za mir, onda je to Bosansko Grahovo. Kažu da je naše Grahovo, u onoj velikoj Jugoslaviji, prije nesrećnog građanskog rata, zauzimalo drugo mjesto, odmah iza Gacka, po broju intelektualaca u odnosu na broj stanovnika. Možda je to bila njegova kob, jer Srbi vole da vladaju kandžijom, a ne razumom.

Sljedeći razum i emocije, koje dolaze iz duše čovjeka rođenog i odraslog na ljutom planinskom kamenu, Grahovljaci se nisu uklapali u predstavu opšte euforije i zaluđenosti, koje je svom narodu serviralo rukovodstvo sa Pala, toliko opijeno i zaokupljeno sobom i svojim interesima, da je za prestonicu Republike Srpske dugo držalo selo bez ijedne veće građevine, a ne Banjaluku, sa tolikim parkovima i fakultetima.

Niko Grahovljake nije mogao natjerati da bezglavo jurišaju i osvajaju ono što se ne može odbraniti i što je, vidjelo se na kraju, suđeno onome kome je oduvijek pripadalo. A najmanje su vjerovali onima koji su pušili tompus u vrijeme kada je srpski borac, na liniji fronta, jeo pasulj bez mesa.

Voleći ljude kao što su ih i njihovi preci voljeli, Grahovljaci su, u ljeto 92., svoje Hrvate smjestili u autobuse, izljubili se sa njima i poslali ih u Livno, znajući da je to jedini način da sačuvaju obraz Grahova pred najezdom ”uvoznih rodoljuba”. A onda su se okupili ispred zgrade opštinske uprave i iz svog mjesta protjerali ”drogoše”, koji su stigli u Grahovo da raspiruju mržnju između onih koji se nikada nisu mrzili. Nisu Grahovljaci nikako mogli da se pomire sa prizorima nekih čudnih tipova, koji po našoj maloj čaršiji hodaju u razvezanim patikama i uniformama skupljenim s koca i konopca, raspojasani, spremni da u svakom trenutku, svakom koga sretnu, presude po kratkom postupku.

Zato su grahovski mladići, kao po nekoj kazni, tretirani kao ”psi rata”, na kojima si mogao, do besvjesti, eksperimentisati i vršiti oglede u najsurovijim uslovima života, u kojima se čovjek malo razlikuje od životinje. I dok su nekim ”elitnim srpskim područjima” tekli nafta, med i mlijeko, Grahovljaci su odvođeni na te prostore, da ratuju umjesto lokalnog stanovništva, koje je, mahom, imalo pametnija posla. Vraćani su grahovski mladići u kovčezima, dok su srpski rukovodioci, sa Pala, krojili državu u kojoj nije bilo mjesta za Bosansko Grahovo.

Kada su pali Kazanci, niko u matici Srbiji nije ni trepuno. Ali, zato, kada je šačica Hrvata probila obruč oko Trebinja, i gotovo ušla u grad, ponovo su se usijali telefoni između Pantovčaka i rezidencije u Beogradu. Dobar analitičar doći će do zaključka da je Amerika poslala u Bosnu Džimija Kartera upravo zbog neposlušnih Grahovljaka, koji su i u najsurovijim uslovima, napušteni od onih koji su ih gurnuli u rat, branili svoje mjesto do poslednjeg daha. To probijanje linija prema Grahovu išlo je toliko sporo da je mnoge podsjećalo na otpor Japanaca na Ivo Džimi, zbog čega su se Ameri bacili na posao vijeka – pravljenje atomske bombe.

Upravo u decembru 1994., u jeku najveće zime, u vrijeme kada je Grahovo polako postajalo mjesto duhova, na poslednjoj liniji fronta, gaseći se kao iskre čija toplina i danas zrači, u Kazancima i na Poljanicama, na prozebloj Dinari, ostavili su život Grahovljaci, njih stotinu za jednu noć, kao nekada Srbi na Kadinjači.

 

I zato, dragi moji Grahovljaci, ma gdje da ste, otidite u crkvu, zapalite svijeću za sve naše borce koji su časno izgubili život, brinući samo jednu brigu, da njihovo Grahovo sačuva obraz i čast, jer samo takvi ljudi i takva mjesta ostaju u životu zauvijek.

Čak i kada volite, veliki – mali Grahovljaci, sljedite riječi pjesnika, i volite za njih, koji su zauvijek zatvorili oči jer je ljubav bila ono što su živjeli.

 

Ranko Lončar