Moja prva saznanja o Gavrilu Principu, najvećem grahovskom sinu i uopšte o njegovoj porodici Principa iz Obljaja, potiču još od ranog detinjstva, ali ne iz knjiga školske biblioteke ili sa časova istorije već iz očevih priča o njemu koje je slušao od svog prijatelja Miljkana, potomka čuvenog Gavrila. Znao je starina Miljkan, davno, sredinom šezdesetih godina pronaći način da u dugim zimskim noćima razbije tišinu i zadovolji svoju večitu radoznalost o davnim vremenima. Tako bi se spretno izvukao iz kuće da niko i ne primeti, a onda bi u komšiluku kod Čeka uprtio u naramak staroga Ilu zvanog Šević te bi ga ubacio kroz badžu pred samo ognjište i naredio:-„Pripovjedaj“! Ile je u tim trenucima sav zbunjen, neznajući šta ga je snašlo, kao najvernija kopija Ćopićevog poljara Lijana, toliko grdio i psovao Miljkana da se čulo skoro do Luke. Kad bi tresnuo pored vatre o drveni pod sve bi zvonilo po kući od njegovog zapomaganja: -„Ajme kuku meni šta me snađe?! Vala sad mi je gore nego što je Gavri bilo u nakoj memli u Terezinu. Đavle jedan doćeš mi glave. I kako sade da ti pripovjedam kad me vako isprepadaš.“ U vreme dok nije bilo TV aparata i tranzistora Ile je bio jedini prozor u svet. Pričao je neke interesantne priče iz davne prošlosti ili je govorio srpske epske pesme, a o Gavrilu je naravno sa najvećim nadahnućem znao da pripoveda do pred samu zoru.. Zahvaljujući njemu i vernim slušaocima pripovedanje se prenosilo tako da smo i mi saznavali o životu i junaštvu najvećeg među nama.Mene je čika Miljkan, u vreme kad sam bila devojčurak, podsećao na Gavrila, onakvog kakvog ga pamtim sa fotografija iz knjiga, uredno podsečenih brkova i kao ugljen crne zalizane kose. Samo je rastom odudarao od njega jer su Gavrilo kao i otac mu Pepo bili oniži i stasom su više podsećali na niske Italijane, a Miljkan gorostas kao od stene odvaljen na kom se jasno ocrtavalo crnogorsko poreklo. Oštrih crta lica i bistrog pogleda, prodornog glasa i vitkog stasa.Otac i Miljkan su se družili ceo život, zajedno su pili, pomagali se, momkovali i voleli kao rođena braća. Kad bi se sastajali sve bi se orilo i gorilo oko njih, a ako bi se nešto dogovorili to je moralo da se ispoštuje. Voleli su se kao rođena braća i tako su jedan drugog i zvali “Burazer moj“ samo u trenucima kad bi se tata nešto naljutio onda bi ga Miljkan iz čiste ljubavi zadirkivao: „Vide moje žive žeravice!“Sećam se jedanput da ga je otac zbog nekog dogovorenog posla očekivao i stojeći u dvorištu naše kuće odjednom u ushićenju glasno podviknuo: – „Eno burazera čuje se, već je ispod Rubača i ćera onog Dorata pa ne žali, upropastiće kljuse“!Zajedno su čak i izbegli iz Grahova 1995. te strašne i tragične godine za nas Grahovljane. Mnogi naši krajišnici su se smeštali po selima i gradovima nadomak Banja Luke, a Grahovljani su većinom bili raspoređeni u selu Lišnja pored Prnjavora. Za vreme izbeglištva oni su se pomagali, razgovarali i tešili i tako pune tri godine preživljavali iste muke sve dok im se nije ispunio san da se vrate u svoje Grahovo. Mnogi od njih su nažalost i umrli upravo na tom mestu gde su bili privremeno smešteni. Naravno da naši ljudi nisu mogli ni da predpostave kad će se vratiti kući niti im je to neko mogao da garantuje, ali su se nadali i svakog jutra molili Bogu da im se želje ostvare. Otac i njegov prijatelj Miljkan su bili jedni od prvih povratnika na svoja ognjišta. Mi nismo bili srećni što se otac odlučio za povratak u to vreme jer je kuća bila poprilično oronula za tri godine bez života u njoj. Plašili smo se da mu neće biti dobro kad vidi sav onaj čemer i jad koji je okovao Grahovo. Međutim otac je ostao nepokolebljiv u svojim namerama tako da su se moji vratili za Đurđevdan 1998. god, a otac nažalost nije izdržao i upokojio se u novembru iste godine od srčanog udara. Tako da su se naše crne slutnje obistinile. Previše ga je život mučio da bi mogao sve napore da izdrži. Načet još posle drugog svetskog rata kad je kao siroče imao veoma teško detinjstvo pa sve dok nije umro živeo je život večitog borca. Nakon svega, ipak mi je milo jer je otac dočekao kraj ovozemaljskog puta u svojoj kući na porodičnom ognjištu. Verujem da se i Miljkan osećao isto, jer to je taj potpuno isti krajiški karakter. Naime ostao nam je u amanet i njihov razgovor na pragu tuđe kuće u Lišnji, kada je uz čašicu Miljkan otvorio dušu svom pobratimu Mili Limaru:„Samo da mi se vratiti u moj Obljaj, ma taman u onaj trap više kuće. Kada umrem samo neka ga sruše na mene, da otpočnem s mirom svojoj zemlji. “Tako čezne krajiška duša za svojim kamenom. Omladina se nekako lakše privikavala na novi život u izbeglištvu. Gde god da su se nalazili nisu se predavali duhom, zbijali su šale i u takvom okruženju, ali za starije je bio samo privid da su se snašli. Ništa za njih nije bilo isto, vrteli su glavom i iz sveg glasa bi jadikovali:- „Ajme kuku kakve su im ovo jabuke, nekakve sićušne i kisele nemaš šta za pojesti i brate mili niđe normalnog drveta ni lada.. a kuće pune neke vlagurine iz zidova izvire ne moreš se ko čovjek naspavati..“Tako bi naši ljudi do sitnih sati nabrajali sve što ne valja, a ništa im nije bilo ni približno dobro kao kod kuće. Ni sunce koje je nekako slabije sijalo, ni nebo koje nije bilo smaragdno ni bogato zvezdama, ni borovina nije tako mirisala kao na Jezeru u Borovači, ni zemlja nije bila prospita već ko ilovača, ni izvorska voda nije bila onako slatka i čista kao na Lemića vrelu već odviše žuta i bljutava. Ništa im nije odgovaralo i svakim danom su sve više venuli i čeznuli za povratkom u Grahovo. U tim posleratnim godinama izbeglištva starina Miljkan je više podsećao na Ćopićevog junaka-djeda Rada, koji bi svoje „mrke optočio brke“ i nešto setno skoro šapatom za sebe ponavljao:- „Đavo bi ga znao djeco oće li ovo biti kiše“?Navika mu ostala od ranije da gleda u nebo iznad Dinare, jer kad su trajali radovi u polju bilo je važno kakvo će vreme biti, a sad pita tek onako radi reda, da bi nešto prokomentarisao. Ne zna ni u koju stranu da pogleda ni u koje brdo, sve mu je strano i ravnodušan je prema svemu. Nema Obljajca iznad kuća niti daška vetra od cvetnoga Pašića polja. Nit se Gradina zeleni nit Korana žubori, sve je mrtvo pa se i duša ne raduje. Kako može biti čoveku koji je otrgnut od voljenog mu kućnog praga. Kako? Kao sinjoj kukavici! Kao golom siromahu bez kore hleba! Kao stablu bez grana i izvoru bez vode. Kao fijuku bez vetra i muzici bez nota.Kad bi se naši ljudi našli, bilo gde na zemaljskoj kugli, o svemu tome bi pripovedali i jadali se na svoj život tamo daleko: – „Jok brate, nikad vako nije bilo, sve čovjek može nekako da premetne preko glave, ali ko bi reko da će nam se ovo desiti? Da ćemo lutati i spavati po tuđim kućama! Ništa nema tužnije od samoće u tuđini i ništa nema jače od čežnje za rodnim pragom.“ Vratio se Miljkan u Grahovo iste godine kad i moji roditelji. I u Principima je poprilično krova sa kuće palo, spaljeno unutra i sve zaraslo u korov i šiblje. Trebalo je sve to očistiti, popraviti i na kraju smoći snage te krenuti od nule.- „Muka je to velika, ali nije dovijeka“! – tako su se naši ljudi tešili.Vreme neumitno teče, a kuća Principa se po treći put obnovila. Dva puta posle dva rata u prošlom veku i treći put posle ovog našeg poslednjeg stradanja. Iako je istorija Gavrilovog doma ponajviše teška i od mnogih ne zasluženo ostavljena po strani ipak je najvažnije od svega da duh Gavrila Principa i dalje među svima nama živi. Na to nas neprestano podsećaju posetioci koji u velikom broju obilaze Gavrilovu kuću kako bi se poklonili tom istom slobodarskom duhu. Svaki put kad bih dolazila u Obljaj u kuću Principa, prvo bi se pozdravila sa čika Miljkanom koji je obično sedeo ispred kuće na drvenoj klupi i koji se iznova radovao našim susretima jer bi ga podsetila „čija sam“, a onda bi obavezno započinjao priču:- „E srećo moja, tvoj pokojni ćaća i ja smo se baš volili i cjenili ko rođena braća. Nije takvog majstora bilo nadaleko. A, šta da ti kažem, za onog vakta dok smo mladost provodili bilo je sirotinje, al bilo je bogme i čojstva i junaštva. Pomagali smo se i slagali. Znalo se ko je ko i čije je mjesto u vrh stola. Neka teška, al srećna vremena. Onda je polako oslanjao bradu na kevu i dok mu se pogled zamišljeno gubio negde u pravcu Ugaraka mirno bi nastavljao:- „A jok mili rode ovo ništa ne valja, zauzela nas neka đavolska rabota, jer nismo složni i gložimo se oko budalaština. Mi moramo da se urazumimo jer u ovijem krajevima moremo opstati samo ako ima sloge među nama, ali ako je ne bude teško nama jer će nas nesloga razdrijeti. Da srećo moja tako ti je to!“ Kad bi mu rekla da smo doveli našu, grahovsku decu da im pričamo o Gavrilu samo bi uzdahnuo i promuklim glasom progovarao:- „E šta ćeš Gavro naš, rano moja izgubi život mlad, al imao se i rašta roditi! Ako, baš mi je drago da ste došli. Tu je Vuk, sad će on.Vuk je Miljkanov unuk od srednjeg mu sina Mile – pjesnika i kad mu otac nije kući, Vuk bi posetiocima otvarao vrata Gavrilovog doma. Mile je inače najrevnosniji čuvar Gavrilovog imena tako da ga je i dodao uz svoje. Ništa mu ne pada teško ako je u ime Gavrilove slave i na pomen njegovom delu. Tu je da otvori vrata doma na usluzi pridošlim gostima i da opiše rečima nadahnut čojstvom i junaštvom svog slavnog pretka kao i da u zanosu odrecituje deci zauvek voljene stihove. Sreća da je i on kao dečarac slušajući Ilu Ševića Čeku i svog oca Miljkana stvarao i živopisao sliku i Gavrilov lik te je na taj način i priveo kraju roman „Gavrilov gavran“. Međutim ono što ga ponajviše krasi je to što je svom sinu Vuku usadio ogromnu ljubav prema Gavrilu, tako da je njegov Sokolić, predivnih crnih očiju i veselog lica sa kog bi povremeno sklanjao pramenove duge crne kose iz duše pričao, gotovo recitujući, o svom slavnom pretku. Kao i svi rođeni Principi ponosan na njega, sa zadovoljstvom bi pristajao da svojim drugarima iz Grahova pripoveda istinu o Gavrilu. Čika Miljkan je naročito voleo decu i njihovu neiskvarenu dušu. Kad se obraćao svom unuku Vuku lice bi mu se ozarilo, a oči zaiskrile nekim neobjašnjivim sjajem. Čak su mu se i brkovi krivili u stranu otkrivajući meko srce našeg Starine. Bio je ponosan na svog unuka Vuka koji bi posetiocima rodne kuće Gavrilove objašnjavao kao pravi mali kustos, šta su „vučije“ i za šta služi „zobnica“. Uzimao bi u ruke „preslicu“ i svojim dečijim prstima bi spretno okretao vreteno oponašajući vredne žene našeg kraja. S posebnim žarom je po ugledu na svog oca Milu, uzimao „fildžan“ kao jedini autentični predmet iz prethodne kuće i skoro pesničkim nadahnućem objašnjavao, kako je samo on ostao da svedoči o prošlim vremenima. Kao i svi iz porodice Principa, Miljkan je imao svoje principe tako da je odraslima odgovarao na pitanja kad je hteo i na način kako je njemu odgovaralo, ali nikad snishodljivo niti s uvredama. Ostao je zapamćen i video kamerom zabeležen njegov intervju jednoj lokalnoj televiziji kad je odgovorio na pomalo škakljivo pitanje da li se kaje što se vratio na svoj kućni prag, a deca su mu koje kuda po belom svetu i doslovno rekao:- „Nemam se ja šta kajati, kad bi se ponovo rodio sve bi isto uradio. Moja tri sina trenutno nisu ovdje, al kad zatreba eto i njih hvala Bogu “.Kao da je u toj jednoj rečenici čika Miljkan želeo da kaže: „Mirno spavaj Gavrilo ima nas još!“ Usnuo je u Gospodu na samom početku ove tekuće 2021. godine naš Starina, miran i spokojan jer je znao da i gore na nebu ima svojih i neće biti sam.

Dragana Trivan