Ko će više znati koliko sam knjiga u životu pročitao, nema kraja tom broju niti se
nazire. Od svih mogućih pisaca, naših domaćih, preko svjetskih do totalno nepoznatih
pisaca, ili bar ne poznati široj javnosti, ljubavnih priča, tragičnih, istorijskih,
religijskih, naučnih…ma i potrebno i nepotrebno.
I od svih tih priča, jedna jedina rečenica me stalno pogađa u srce, u toj rečenici je sve
ono što sam ja ili što bih htio biti, u tih par riječi je, čini mi se, oslikano čitavo
moje biće. Napisao ih je Branko Ćopić, taj naš veliki junak iz bajke, baš iz bajke i
nikako drugačije jer među ljudima nema više niko ni približan njemu, njegovim
osjećanjima, njegovim riječima i njegovoj velikoj ljubavi prema ljudima koja se ne
ponavlja dva put. I zato je on taj neponovljivi div koji može samo u bajkama da postoji i
teško ti je povjerovati da je takav neko postojao u stvarnosti.
A riječi su bile upućene njegovom mrtvom drugaru Ziji Dizdareviću koji ih nikad nije
pročitao ali sam sasvim siguran da ih je čuo, tamo negdje, gdje svi idemo kada se zavjesa
naših života spusti i predstava se završi.
“Prije nego me odvedu žurim da ispričam zlatnu bajku o ljudima. NJeno su mi sjeme
posijali u srce još u djetinjstvu i ono bez prestanka niče, cvjeta i obnavlja se.”
To je to, to je čini mi se razlog zašto ja postojim. I nije važno da li ja to radim dobro
ili ne, važno je samo da radim i da moram raditi, nemam drugog izbora. A tako malo
vremena ima i još manje riječi kojima bih sve dočarao, sve napisao, riječi koje ne bi
dale zaboravu da nadvlada. Ili ih ja ne poznajem, možda ih nisam do sada pročitao ili
ako jesam, onda ih nisam razumio kako treba jer šta god da napišem i na koji god način,
izgleda mi malo i nedovoljno, kao da nikad nisam uspio da dočaram riječima ono što
sam htio, vidio i doživio. I pošto nisam dovoljno talentovan, često moram da
posegnem za nekom slikom jer bi se, u mom slučaju, stvarno moglo reći da “jedna slika
kaže više od hiljadu riječi”.
Ma koliko se trudio, kako mogu da napišem ono što sam osjećao dok sam prolazio svojim
Grahovom, sa dragom i našim malim čedom, kako da napišem kako sam se osjećao ispred
ruševina moje nekadašnje srednje škole, šta mi je prolazilo kroz misli, kako mi je
tužno otkucavalo srce u grudima dok sam gledao u građevinu iz koje sam nekada tako
veselo i smjelo zakoračio u život? Iz koje se više ne čuje žamor djece, nema više
profesora da zamišljeni hodaju sa dnevnikom kroz hodnike, razmišljajući o tome kako
da nas nauče ne samo neko gradivo, nego životu uopšte. U koju je gledala moja mala
djevojčica i pitala me kome je mogla da smeta jedna škola, zašto su to ljudi uradili, pa
bar na tom mjestu nije nikako moglo biti neko zlo. Nisam joj znao odgovoriti na to.
Ili kada sam stao ispred ruševina slastičarne, gdje smo nekada bježali sa časova, na
sladoled, na burek, nadajući se da nećemo biti uhvaćeni i kažnjeni a sve i da budemo,
ko mari, neka nam i jedinicu daju, rado smo je prihvatali kao “kaznu” za naš smijeh i
druženje.
Ili da joj objasnim ko je sve radio u našoj pošti, ko su bili ti veseli poštari koje je
narod volio kao da su nam rod rođeni, svejedno da li imaju pismo od dragih osoba koji
su nam pisali iz daljina ili neki račun koje niko nije volio viditi, koji su nas
zasmijavali ili rastuživali, za koje je morala biti spremna čašica rakije još prije
nego što ti uopšte kroči u dvorište?
S koijm riječima mogu da opišem mjesto koje više nema, nema ni traga da je nekad
postojalo tu, da je tu bilo sastajalište apsolutno svih ljudi Grahova, za sve i za svaku
priliku, da se sve proslavi valjano i u sreći, od rođenja djeteta, preko krštenja pa sve
do svadbi ali i gorke suze prolijevale za pokojnim prijateljima i familijom, pričale
tajne koje ni samom sebi ne priznaješ ali ih ipak šapućeš prijatelju u povjerenju, da ti
nekako lakše bude? Gdje je ta naša slavna kafana “Zvijezda” ispred koje me je otac
tolike godine čekao kad se završe časovi, nakrivljene kape i radosnog lica, koje
opravdanje da dam zašto više ne postoji?
Kao što nema više ni Hotel Sarajeva ili stare pekare, odmah tamo iza milicije, zašto
je srušen Borac koji je zapošljavao tako mnogo djevojaka, sestara, majki, ko se to usudio
da ruši spomenik na Gradini i da zauvijek zatvori vrata Raćotinog kafića? Ko je to bio
tako bezdušan da zapali jedan Dom Omladine, zar je od tamo vrebala neka opasnost, zar
se toga trebalo bojati, zar su nekome smetale naše uspomene i naša mladost koju nam
svejedno nijednom vatrom nisu mogli zapaliti i oteti?
LJepote Šatora i tuge razrušenih, praznih sela, Borovače i jezera u kojem se više niko
ne kupa, nestvarna, tajanstvena svjetla pećine Ledenice i puteljaka kojima više niko ne
ide?
Žurim eto i ja, dragi naš Branko, da napišem i ja tu zlatnu bajku o ljudima, o Krajini,
da je imam bar za sebe…ali mi se često čini da to nikad neću uspjeti, nikad je neću
ispričati, nikad je neću završiti, ma koliko se trudio i pokušavao, ne znam ja to da
uradim.
A na kraju krajeva, možda i ne trebam, jer je to priča koja ne treba da ima kraj, neka
zlatnih ljudi i zlatne Krajine, da se priča i piše o njima i njoj dokle god ima makar
jedna duša na svijetu koja zna da je sve to nekada negdje zaista postojalo i da nije bajka,
nego život kojem nema kraja i nema te zavjese koja može da sakrije od vida ni zlatne
ljude… ni zlatnu Krajinu…
Srbo Galić
