VJEČNO SELO PEULJE

Dugo, dugo sam zurio u očevu sliku na spomeniku. Čini mi se da nisam ništa drugo ni vidio ni osjećao, ni prirodu, ni beskrajno plavo nebo, ništa. Samo njegova slika je bila stvarna, samo je njegov grob bio stvaran, samo je on bio svjedočanstvo da se naše putovanje ovim prostorima završava kad-tad.. 
Četrnaest godina je prošlo od kada nas je napustio a ja još uvijek u to nisam mogao povjerovati i možda u trenu pomislih da se naše putovanje nikad ne završava, dokle god postoji neko da obilazi grobove, zapali svijeću i kaže koju molitvu Bogu. Kao što sam se ja molio da me, kad dođe moje vrijeme, sa one strane sačeka moj tata, da me uzme za ruku i pokaže mi kuda treba i kako hoditi, onako kao kad sam bio malo dijete pa me učio prvim koracima. 
Plakao sam a nisam trebao, nije valjalo da moja mala princeza vidi suze na očevom licu, baš kao što sam ja uvijek bio najtužniji kada bi ih ugledao na licu svog oca i trudio sam se da ih sakrijem od nje. 
Ali shvatala je ona dobro, znala je gdje se nalazi i da je tu sahranjen njen đed i ako tata mora malo da plače na tom mjestu, neće se prepasti. Blago me je pogledala, stisla svojom malom dječijom ručicom moju i otišla da trči za leptirima, da me ostavi samog da još pričam sa ocem.
„Ovaj…mnogo je vruće a ti već dugo tu tako stojiš sav u crnom, možda bi mogli krenuti ako se slažeš? Jesi li spreman da odeš u Peulje, dolje do naših kuća?“ – začuo sam sestrin glas iza sebe. Obrisah zadnju suzu i pređoh rukom preko znojavog čela.
„Da šta sam nego spreman, možemo da krenemo polako.“
„Moram ti reći, da se ne bi iznenadio, ne izgleda više onako kao kad si bio prošli put, već dugo to niko ne održava, trava i trnje su višlje od tebe, možda i ne dođemo baš do kuće.“
Ah da, ja da ne dođem do kuće nakon ovoliko godina i tako dugačkog putovanja? Malo sutra, nema te trave ni trnja koje će me zaustaviti.
„A i prazno je, i dalje je samo naš Dmitar Žućo jedini koji živi ovdje, nema tamo nikoga i ništa više, sve je još više porušeno nego prije.“
Moje Peulje prazno? Nije niti je ikad bilo, pomislih u sebi ali nisam rekao ništa. 
Ubrzo nas je zet dovezao niz putić koji vodi do kuća i stao, dalje se nije moglo, mora se pješke do zadnjih kuća u selu, koje su bile naše.
Sestra je išla prva, bojala se da nema zmija možda pa je odlučila da ona krči put za nas i moju malu djevojčicu, najveća briga je bila za nju.
„Tata, pa ovo je kao iz bajke, kako su pravili ove kuće? Kako je samo veliko kamenje, kako su ga donijeli ovamo i odakle pa da mogu ovo napraviti? Svaka kuća kao da je neki zamak, nema veze što nemaju krovova, ipak su ovo neki tajanstveni zamkovi“, reče moj mali anđeo.
Osmjeh mi se raširi preko cijelog lica.
„Zamkovi, zamkovi, nego šta su nego zamkovi, milo moje, ako se dobro potrudiš i pažljivo zagledaš, vidjećeš kako iz njih izlaze i ulaze vitezovi i vojvotkinje. Ne nose baš oklope i mačeve ali su obučeni u isto tako neprobojne kožune a umjesto mača nose drenov štap, nije ni mač mnogo moćniji od toga.“
„Stvarno? Kako je to lijepo, možda su se borili protiv nekog strašnog zmaja, šta ti misliš? Evo čini mi se da se čuje kako negdje iza ona zadnje kuće otpuhuje strašnu vatru kroz nozdrve. Vidi tata, eno jednog viteza sa štapom, ide da se bori sa zmajem.“
Udariše mi opet suze na oči, ali radosnice. Moje Peulje prazno? Ne pomislih li ja da je to nemoguće, da nikad neće biti niti je bilo prazno?
Probijali smo se kroz ogromnu travuljinu i dok su se vitezovi i vojvotkinje Peulja borile sa strašnim zmajevima, kao što zastvarno i jesu nekoliko puta u samo jednom vijeku, mi smo se borili sa komarcima i nesnosnom vrućinom, bio je ubjedljivo najtopliji dan otkada smo stigli u Krajinu.
Sestra stade ispred najveće trave na koju smo naišli do tad i reče da je ovo valjda dovoljno, mogu vidjeti ponešto od kuća i ovako, ne moram se penjati do gore.
„Nema šanse. Ja da ne potražim đedov kamen na kojem piše kad je napravio kuću i njegovi incijali? Pa okrenuo bi se Uroš u grobu.“
„Joj meni sa tobom, pa dotakao si ga prošli put a i ovo je nemoguće velik rizik, ovdje zmija ima sigurno.“
„Nek ima, ako me ujedu ima da se one otruju od mene, ne ja od njih. A i sve da tako ne bude, šta fali umrijeti gdje su umrli svi moji preci, baš na ovom mjestu?“
„Ne lupaj gluposti, nego eto ti se probijaj kroz to šiblje, pokušaću da dođem za tobom.“
Pođoh i ja da se borim sa zmajevima, bez oklopa ali i bez štapa, jedino oružje mi je bilo srce i snaga u njemu. I nađoh taj kamen, tačno na istom onom mjestu gdje sam ga zadnji put vidio prije tri godine, sageh se da ga poljubim i pomilujem slova na njemu. Ako su me u tom trenutku vrebali neka zmija ili strašni zmaj, bili su veoma razumni i pametni što ne napadaju, jer tu borbu ne bi preživjeli. Stavih jedan kamen u džep, za nevjerovatno čudo sam to zaboravio da uradim prošli put. Sestra uslika par slika i reče mi da više silazim odatle, malo li sam uradio? 
Ma malo, naravno da je malo, trebao sam sve to oko kuće počistiti i pospremiti, pa taman mi trebalo za to godinu dana. Godinu dana koje nisam imao.
„I šta sad, gdje si sad krenuo?“ – upita me moja žena, viđevši da sam se počeo probijati kroz još višlju travu iza kuća.
„Idem da vidim stoji li mi još bunar đe je bio i da budem siguran da nije kakav zmaj pretvorio moje orahe u prah i pepeo“- osmjehnuh se ženi a sestra se glasno nasmija.
„Kakav komad budale ovaj moj brat, nikad se taj promjeniti neće.“ – reče i pođe za mnom.
Povikah ženi da može polako početi da se vraća prema autu, evo sad ćemo i mi, još samo ovo da vidim i gotovo, počela me je izdavati snaga od prevelikog naboja emocija. I da mi se mala više ne muči sa komarcima, koji su stvarno bili kao zmajevi za njeno malo, nježno tijelo.
Prođoh pored nekog trna koji me dobro zagreba čak kroz pantalone a sestra u nevjerici reče da to nije moguće – taj trn je rastao direktno iz kamena. Stade u čudu da to uslika. 
„Šta nije moguće, na ovom mjestu iz bajki je sve moguće, nema veze kako je zaraslo u travu i trnje, meni se čini da i Gospod dođe ovdje da se odmara šetajući ovom divnom prirodom.“
„Daj molim te se probij do oraha da te uslikam pa da idemo, ne mere se više durati.“ – reče sestra koja je nakon svakog negodovanja ipak uradila što i ja, popela se do kuće, dodirnula kamen, stala ispred oraha da ima i ona sliku. Heroj je ona veliki, to sam znao oduvijek i zaboli me srce što nisam proveo više vremena u životu sa njom.
Vratišmo se do auta, usput prolazeći pored jednog porušenog zamka u kojem je nekad živio neki čovjek koji je znao da priča sa zmijama, ako je vjerovati pričama koje je neko nekad rekao mom ocu a on meni.
Mala se princeza bila zapalila što od vrućine, što od komaraca ali se ipak smijala.
„Tata, tata, ne čujem više onog zmaja, šta mu se desilo?“ – uzviknu radosno.
„Nije mu se desilo ništa, kukavici jednoj, nije smio izaći na megdan vitezovima i vojvotkinjama pa je odmaglio što je brže mogao tamo neđe gore prema Livnu.“
Sjedošmo u auto i pođosmo nazad u Grahovo.
Moje Peulje prazno? Moje Peulje porušene? U mojim Peuljima nema nikoga?
Ima, ima, još uvijek se tu vode strašne borbe sa svakavim zmajevima i jednog dana ćemo ih pobijediti i vratiti selu zlatni sjaj, kako i dolikuje selu… koje je i bilo i ostalo – vječno.

Srbo Galić

Ostavi komentar

Vaša adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena *