U jedan kišni dan …

Danas su izbori u Srbiji. Kiša pada od ranog jutra, kao u jedan martovski dan 1990.,kada se Đuro Pucar, jednim dijelom, vratio u svoje Grahovo.

Naš Đuro je za vrijeme ”studija” u Lepoglavi i Mitrovici bdio nad Marksovim ”Kapitalom”, a upravo su zakoni ponude i potražnje, koje je tako lijepo objasnio Marks, u predvečerje prvih posljeratnih višestranakih izbora u velikoj Jugoslaviji došli ”glave” velikom revolucionaru.

Slijepo sljedeći tržišne principe, CK SK BiH je dao u zakup nekadašnju Đurinu kuću. Poslovni čovjek, koji je zakupio objekat, isti je napunio kavom, pićima i video rikorderima, nimalo ne mareći za detalje iz našeg slavnog NOB-a.

Tako je, u jedan kišni dan, u Bosansko Grahovo stigao teretnjak natovaren Đurinim ličnim i porodičnim stvarima, koje su ”privremeno” smještene u magacin Doma kulture, čime je Đuro postao Gavrilov podstanar.

Tada je svima postalo jasno da se radnik i ratnik nikada nije odomaćio u sarajevskoj dolini, među gospođama koje izlaze u šetnje sa istimarenim pudlicama i gospodom čiji su pogledi mutni od maglovite kotline.

Uskoro su pudlice ustupile mjesto kalašnjikovima, a mutni pogledi dobili ratnički sjaj. Samo je Đuro, glavom i bradom, ostao u Sarajevu, kao neki turistički eksponat i ”živi dokaz” da Bosna i Hercegovina ima pravo na državnost.

Ranko Lončar