Dok smo sjedili na zidiću, pored stepenica stare osnovne škole, pokušavali smo da zadjenemo prst za kajiš, onako kako to Sara čini i da probamo, onako kako nas je on učio, gledati naše prve ljubavi direktnim praznim pogledom, koji ne ostavlja mnogo prostora za razmišljanje.
Zdravko Sarić – Sara je pripadao onoj neprevazidjenoj generaciji grahovskih gimnazijalaca i šupovaca, koja je svaki sport znala u mali prst. Ti zlatni grahovski dječaci uveli su naš fudbalski klub u Krajišku zonu, i sa dva – tri odbojkaška treninga, kod profesora Srete Arežine, znali da bace na koljena tada drugoligaški sastav ’’Signala’’ iz Bihaća.
Sara je bio čuven po onom sjajnom uskliku – MOJA ! – poslije kojeg bi se zaledila krv u žilama njegovih saigrača i napadača protivničkog tima, ali i gledalaca, koji su tih godina pratili utakmice Grahova na stadionu pod Mramorjem, po kiši i suncu, naslonjeni o metalnu ogradu, ili vireći između dasaka.
Zbog njega se, na utakmici sa Krajinom, čuveni trener Hakija Beganović, jedan od najboljih trenera u Bosni, očajnički uhvatio za glavu, jer je Sara njegovom najboljem igraču, Poboru, skinuo ’’zicer’’, paradom od koje je svima zastao dah.
Ali, Sara je, veoma rano, počeo da kuburi sa povredom koljena, koja ga je sve više udaljavala sa terena. Kao istinski frajer, nije želio da ide pod nož, jer pravi frajeri priznaju samo ožiljke na duši. S kraja 70-ih, mogli smo ga vidjeti još jedino na utakmicama izmedju šofera i mehaničara, svojevrsnom sportskom spektaklu u čijim su sadržajima jednako uživali ljubitelji fudbala, Čaplina i braće Marks.
Sarina vulkanizerska radnja bila je dom za sve ljubitelje sporta i šmekere koji uvijek imaju nešto da kažu. I tako sve do jednog dana, krajem 80-ih, kada je Sara otišao iz života i preselio se u priču. Za vrijeme onog teškog rata, u njegovu radionicu, kojom je gazdovao brat Krešo, navraćali su Grahovljaci – i kad je trebalo i kad nije. Bojali su se za svoje Sariće, jer tuda su prolazile razne vojske. I vidjelo se tada da biti Grahovljak znači imati neku svoju posebnu vjeru, onu koju mogu imati samo odabrani, koji sve teškoće ovoga svijeta iznose na svojim plećima.
Često se sjetim tog divnog čovjeka, paradera,uz koga smo rasli nastojeći da postanemo frajeri, al’ baš oni pravi. Čuvajući uspomenu na jedinstvenog golmana sa stadiona pod Mramorjem, položili smo veliki ispit zrelosti, u godinama ratnim, u kojima je Grahovo pokazalo svijetu ljepšu stranu života na ivici smrti.
Ranko Lončar
