Legende kruže našim krajem, čuvajući od zaborava mnoge zanimljivosti i ljude, vrijedne sjećanja i nezaborava.
Kao, student i veliki ”Zvezdaš”, Dušan Jojić je dolazio na stadion ”OFK Beograda”, da odgleda svoje ljubimce i dade im podstreka da postanu ono što je ”Zvezda” nekada uistinu bila. Dolazio je popularni Joja na stadion dva sata prije početka utakmice, a onda bi, kada su gledaocima širom otvarane kapije, iscjeđen, u nervu i dertu, izlazio, ”odgledavši” svoju utakmicu.
Samo takav fanatik, erudita i znalac, mogao je u Grahovu osnovati Gimnaziju, sredinom 60-ih godina prošloga vijeka, u vrijeme kada je, kasnije prestižna Velika Kladuša, imala samo 19 metara asvalta.
U vrijeme kada sam kretao u Gimnaziju, prije tačno četrdeset godina, Joja je već bio dobro načetog zdravlja, ali je predavao svoju istoriju, na jedinstven i neponovljiv način, i mojoj generaciji, isuviše kratka dva – tri mjeseca. Petica koju sam dobio kod Joje, u njegovom čuvenom ”kvizu”, pred kraj časa, je svojevrsni spomenik odrastanju jednog ruralnog dječaka, kojeg su zahvatile čari urbane škole, kakva je bila Gimnazija.
Kada bi Joja, ili Ćić, kako smo ga znali zvati, krenuo iz zbornice, put učionice, gimnazijalci bi formirali dugi špalir, kao u Parizu kada bi naišao De Gol.
Naša Gimnazija se najprije zvala ”Gavrilo Princip”, 1979. godine preimenovana je u ”Đuro Pucar – Stari”, da bi, početkom građanskog rata, grupa Jojinih učenika, predvođena Duškom Deurom i Duškom Zeljkovićem, pokrenula inicijativu da Gimnazija ponese naziv ”Dušan Jojić – Joja”.
Sticajem okolnosti, prisustvovao sam skupu, u novom Gavrilovom domu, na kome su Duško i Duško i zvanično pokrenuli inicijativu, očekujući podršku od ljudi koji su mogli da procjene značaj Jojinog djelovanja u ovoj maloj bosanskoj zabiti. Ali, bilo je toliko besprizornih i neartikulisanih komentara, od kojih se čovjek mogao samo naježiti. A kada je jedan Grahovljak, ne bih da ga pominjem po imenu, rukom odmahnuo i s ponižavanjem rekao – Po njemu dati ime … A šta je dotični napisao ?!, skupio sam sav bijes ovoga svijeta u svoje gimnazijske šake i dotičnog upitao – A znate li šta je Sokrat napisao ? A onda sam nastavio – On nije pisao, on je pričao i umovao, a njegovi učenici i sledbenici su sve to zapisivali i Sokrata ustoličili na mjesto jednog od najvećih filozofa svijeta. Hajde da i mi budemo dostojni sljedbenici svog čuvenog profesora i na ovaj način sačuvamo uspomenu na njega.
Moj nastup, koliko gnjevan, toliko i razložan, ućutkao je sve ”nevjerne Tome”, a moje pitanje, upućeno bezrazložnom skeptiku, bilo je ono čuveno Jojino – A sad, Srećo, kviz !
Naša Gimnazija je već dvadeset dvije godine velika ruševina, u kojoj su djeca odrastala u ljude, od kojih su mnogi, po odlasku u svijet, postali vodeća imena u svojim naučnim oblastima, ili u svijetu kulture i umjetnosti. I još uvijek nosi ime ”Dušan Jojić – Joja”, barem u mislima ljudi kojima je Joja sagradio krov nad umom.
Ranko Lončar
